2.09.2014 – 29.09.2014

2.09.14. ujutro oko 11h krenule smo iz ZGB aerodroma za Istambul, nas pet žena, prijateljica i avanturistica jer idemo u novo. Putnice su: Radmila Bešlić, Renea Čubrić, Iva Končurat, Dubravka Manola i Hrvojka Skoković.

3.09.14. ujutro oko 6h i 15min bez kašnjenja smo stigle na aerodrom u Kathmandu. Kao i uvijek provele smo oko sat vremena dok smo dobile višekratnu vizu…, nije bilo problema, al su Nepalski carinici spori i vole pričati s turistima. S veseljem smo stigle uz pomoć mojeg dugogodišnjeg poznanika i vodiča iz agencije Shiva holidays u naš prekrasni u starom kolonijalnom stilu građeni hotel, Shanker. Smjestile se u sobe i u istraživanje Thamela, kava, doručak…sve na poznatim mjestima.

 

4.09.14. Nakon doručka s obiljem delicija krenusmo u istraživanje Kathmandua. Otišle smo pješice do Boudhnath stupe. Uvijek se iznenadim, da krenem poznatom ulicom i onda kao malo zalutamo pa se odjednom nađeno na glavnoj cesti koja vodi do stupe. Šetnjom sve to traje oko sat i pol uz promatranje kako se grad polako razvija i postaje sve uredniji. Prolazile smo ulicama gdje žive imućniji, a onda kroz ogromnu tržnicu gdje je moguće kupiti sve od hrane do motocikla. Dolaskom na glavni ulaz u stupu, ponovno shvatih da sam tako sretna jer ću se danas cijeli dan družiti s Tibetancima i jasno Nepalcima. Odradit ćemo koru uz slušanje iz dućana sa CD-ovim uvijek prisutne mantre OM MANE PADME HUM. Malo kupovine, čaj u restoranu s pogledom na stupu, vrtnja molitvenih mlinova, ručak i eto već je 18h, pa u taxi i u hotel na odmor. Predvečer kao i obično u Tamel. Navečer nas je Srijana poznavala na tipičnu Nepalsku večeru uz narodnu glazbu. Prije spavanja kratki odmor u vrtu hotela, uz iskušavanje žestica koje smo ponijele od doma.

5.09.14. Pala je odluka, da nakon doručka (pošto smo ispunile obrasce za kinesku vizu), pješice idemo na Swayambhunat, vidjeti stupu, vidjeti panoramu Kathmandua, tibetsku školu, majmune koji su agresivni i kupiti suvenire koji se tu kupuju. Uvijek dok se penjemo tih oko 300 stepenica mi netko od uličnih trgovaca uspije prodati glazbenu zdjelu. I ovog puta sam kupila prekrasnu zdjelu s još ugodnijim zvukom. Moja trgovkinja drvenih kuglica je i ovog puta bila spremna da mi proda ogrlice i narukvice po zbilja povoljnoj cijeni…a i moje usputnice su dobro prošle. Njezin muž me je nagovorio i prodao mi veliku glazbenu zdjelu, vrlo moćnog i ugodnog zvuka. Nakon šetnje taxijem smo se spustili u grad na Durbar trg, gdje smo istraživale svetišta, vidjele malu Kumari, pile kavu u Frick ulici, nije bilo mojeg prijatelja draguljara te ručale u restoranu s pogledom na trg pa laganini pješice do Thamela na pivo u restoran Veliki trbuh (gdje me već godinama znaju). Za večeru smo odlučile probati špek i luk u hotelskom vrtu.

6.09.14. Rano ujutro brzi doručak i na aerodrom da letimo za Lhasu. Jutro je lagano oblačno i teško da ćemo vidjeti leteći iznad njega, Everest ili Qomolungma. No, kako je to posebni doživljaj on se ipak ukazao, ne u potpunom sjaju, al se vrh vidio… Spuštamo se u Lhasu, prolazimo policijsku i carinsku kontrolu. Grupna viza je ok…, no, kinezi su uveli novi zakon da je zabranjen uvoz voća ili povrća u njihovu zemlju. Na rendgenu su mi pronašli luk…i ostalo. No luk je završio u kanti za smeće, a ostatak hrane je prošao. Dobila sam i potvrdu da su mi otuđili 1,2 kg luka. U Lhasi je dobra tržnica, kupit ćemo novi!  Smjestili smo se u hotel u blizini Barkora (tržnice, glavnog trga Lhase). Vodič Lunđu nas je odveo u banku da promijenimo novac. No, ona je zatvorena pa nam je on posudio yoane do sutra. Prošetale smo se Barkorom. Ručale smo u restoranu „Lhasa kuhinja“. Ne mogu se načuditi kao se vidljivo iz godine u godinu Lhasa pretvara u moderni grad koji može biti bilo gdje. Sve je manje tibetanaca, njihovih štandova,  a sve više kineza, kineza turista i kineskih dućana. Ipak se vidi u daljini Potal. Oko Jokhanga i dalje grupe mole prostirući se na cesti. Volim osmjeh na tibetskim licima kad vide strance… Navečer smo uz Lhasa pivo u hotelu pojele malo špeka i ostalog donesenog od doma!Cure se žale da se teško diše…i kisik smo kupile…

7.09. 14. Nakon doručka u posjet zimskoj palači Potali. Kad se dolazi u Potalu može se posjetiti samo muzejski dio. Čeka se na kontrolu sigurnosti. Uzimaju upaljače, boce s vodom, ne daju snimati, no, samo kad se popnemo na terasu i u samim sobama muzeja. Dok smo u dvorištu tu se može snimati i kupiti voda, ona ista koju su uzeli (mislim brend). Ima turista, jasno najviše Kineza i nešto malo hodočasnika- tibetanca  koji se više skupljaju oko nas potpunih stranaca nego oko kineza. Povijest Potale je svima poznata, al da sebi ponovim: njezino građenje je započeto u sedmom stoljeću, ozbiljno je dograđena u 15 stoljeću i sve do 18. je bila jedina rezidencija Dalai Lame.

Naše istraživanje smo nastavili u Norbulinki, ljetnoj rezidenciji Dalai Lame. Tu ima puno cvijeća, novih plastičnih rekvizita i tužne energije. Park je jako uređen, a i jezera s paviljonima za meditaciju također, sve kapele se održavaju, ali tu nema tibetanca…

Lunđu nas je odveo na ručak u restoran Nova Mandala, na terasi. Loš odabir…

Autom smo se odvezli do samostana Sera, nadajući se da ćemo vidjeti nadmetanje u znanju u dvorištu samostana…no, to se ne događa samo nedjeljom…a mi smo tu u nedjelju. Prošetali smo se samostanom, vidjeli sve dragocjenosti i konstatirali da je tu prisutno jedva oko 200 lama, a da je sve građeno za barem 3000 njih.

Dolaskom u hotel smo se malo osvježile i ponovno u život na Barkor. Za kraj dana smo odlučile u hotelu večerati uz Lhasa pivo i dobru vibru priprema za sutrašnji nastavak istraživanja Tibeta.

8.09.14. Nakon doručka uz vodiča smo se prošetale do Barkora i Jokhanga da čujemo i njegovu priču i doživimo sve što je središte Lhase. Puno plastičnih svjetiljki, štandovi su preseljeni u jednu halu. U Jokhangu smo vidjele sve što je trebalo: Budu sadašnjosti, drveni stup iz 7 st., kapel sa različitim skulpturama buddhe i ostalih svetih ljudi, graditelja mostova, doktora, pjesnika Milarepe, reinkarnacije Tsongpa, Dalai Lama i ostalog…

Ručak je ovog puta bio u restoranu Lasa kuhinji…nešto bolje! I nakon tog ravno u Drepung, najveći samostan, sveučilište za Velike lane, Dalai Lame. Imale smo sreće pa smo tu doživjeli natjecanje u znanju  debatnom vrtu samostana. On je građen za 7000 lama, a danas ih ima jedva 500.

Večer smo provele uz pivo i sir i špek i luk i super kruh koji smo pronašle na ulazu u trg Barkor.

9.09.14. Nakon doručka vozimo se gotovo cijeli dan do Namtso jezera (najveće jezero- koje je slano,  na Tibetu). Biti će danas prilika da cure isprobaju vreće za spavanje koje su kupile u Kathmandu, jer se spava u hotelu, ali čitaj prenoćištu, gdje se posteljina mijenja ak se potrga…. Cesta je asfaltna, vrludava, uska i nema puno prometa. Na uzvisini se u daljini vidi jezero. Ogromno je. Ne vidi se druga obala…more je , plavo kao nebo uz bljesak tirkiznozelene. Okolna brda su pod snijegom. Kažu da je jezero žena-majka-Namtso, a da su planine otac-muškarac Namdo. Tu bračni parovi započinju svoj sretan brak!, uz bijele jakove, plavozeleno jezero i prekrasnu šarenu narodnu nošnju (unajmljenu). Parkirali smo se gdje su i svi ostali auti. To je više od kilometar do jezera. Kao je kišna godina i teren je vlažan, kao koze preskačemo barice i idemo do obale. Boja jezera me je opčinila. Plavozeleno, iskričavo. Oprah lice i ruke s prekrasnom čistom vodom. Pijesak na obali i u jezeru je crni i bijeli. Smjestile smo se u sobe koje su dokaz da jesmo u prenoćištu. Sad smo na oko 4500m/nm, pa se još teže diše. Hrvojka i Renea nisu baš dobro, Rada je usporena. Kupljeni kisik je dobrodošao.  Predvečer smo se šetale po naselju Thak gdje su samo turisti, Kinezi i nešto malo zapadnjaka. Bile smo u lokalnom kafiću na čaju. I kad smo htjele platiti ugodna i draga vlasnica je rekla ne, to je tu besplatno!Nikom se ne večera u ne baš čistom restoranu. Noć je hladna. Vreće baš nisi položile ispit.

10.09.14. Ujutro smo dobile doručak koji nitko nije ni probao. Hrvojku boli glava. Renea je bolje. Idemo prema Lhasi. Uz put idemo u samostan Tsuba. U prvi mah mi se ni ne ide tamo, al kad je već na putu (morali smo skrenuti 50km s glavne ceste) idemo. Dolaskom pred njega shvatih da je to samostan u kojem sam bila 1996 godine i upoznala 17. Karmapa koji je tad bio dječak od jedva 13godina.  Družeći se s njime više od desetak minuta (drugi posjetitelji su se borili da zadrže kamere) vid mi se pokrenuo, pa mi nisu bile potrebne naočale. No, nakon nekoliko sati sve se vratilo na staro!!! U prostoriji gdje sam se družila s njime osjetila sam sreću i istovremeno snažnu tugu. Tibet je ostao bez još jednog duhovnog vođe jer je 17. Karmapa sad u Indiji… Vratile smo se u Lhasu, prošetale po Barkoru, dokupile deke jer se spremamo za dva dana na trekking.

11.09.14.Dogovorile smo se s Lunđuom da dođe po nas poslije doručka i da odemo u tibetsku bolnicu na pregled. Kako je to opet na Barkoru, trebalo nam je desetak minuta od hotela. On je potražio Tibetskog liječnika koji zna Engleski jezik, da bi mogao komunicirati s nama. Malo smo čekale i platile po 50 yoana da bi nas liječnik, gospodin od oko 55 godina, sve pažljivo pregledao, i propisao lijekove. Pregled se sastoji od toga da on prstima osjeća puls na ruci i onda zaključuje kako je pacijent. Tibetska medicina je jako dobra za otkrivanje kronične bolesti. Meni je rekao da sam zdrava. To me jako razveselilo. Ali ja se i osjećam zdravom. Poslije doktora otišle smo u kinesku ljekarnu po neke posebne pripravke. Iza tog u najluđe iskustvo. Lunđu nas je odveo u lokalnu kavanu. Tu smo pili crni čaj s mlijekom (ukusno). Bile smo zbilja opća atrakcija. Čaj košta  0,7 yoana po osobi, što je oko 0,7kn. Zahvalile smo mu se i same dalje nastavile istraživanje Lhase. Ručak u Novoj Mandali, ali u zatvorenom dijelu (puno bolja atmosfera) je bio pun bolje iskustvo. Pa onda malo u hotel, odmor , te nastavak u novu šetnju i onda još malo kruha i špeka i Lhasa pive, pa u krevet.

12.09.14. Nakon doručka počinje avantura. Vozimo se do Gandena trećeg po veličini samostana gdje kažu da je Padmasambhava meditirao, a i da je tu Tsong Khapa (prvi iz reda Žutih šešira) meditirao i spoznao mnoge istine koje se i danas primjenjuju u tibetskom budizmu. Samostan je udaljen oko 45 km (oko 2 sata). On je trenutno gradilište. U njemu živi jedna 100 monaha. Kad smo trebali platiti uobičajenih 20yoana za snimanje, glavni monah je na čistom engleskom rekao: „Vi ste iz daleke zemlje , samo snimajte i pričajte o nama. Ne trebate platiti za snimanje.“.  A onda sam ja kao i obično, kupila nešto drvenih narukvica i jednu malu-brojanicu da ostavim u samostanu nešto novca. Vrludavom cestom nakon posjeta samostanu smo se oko dva sata vozile do kampa. Tu su nas dočekali kuhar, njegov pomoćnik Soonam-Deva, i dva goniča, četiri jaka i dva konja. Pripremili su čaj dobrodošlice. Mi smo onda prepakirale opremu da ponesemo samo ono što će nam trebat naredna četiri dana. Ostalo je vraćeno u Lhasu i bit će nam dostavljeno na kraju našeg hodočasničkog  iskustva od oko 70km, gore-dole, po kamenjaru! Noćenje u kampu je započelo vrlo ugodno. Mi smo na 4400m/nm.  Svi su se pohvalili da im više nije zima i da je sad sve ok. Tiha noć, samo se čuje huk vode u potoku pored nas.

13.09.14.iz Ujutro nakon obilnog doručka (neki nisu jeli!) krenusmo s lokacije prvog kampa prema sljedećoj gdje ćemo prenoćiti. Hoda se uz brijeg, stazom koje nema, ima puno kamenja, mahovine, potočića  koje treba preskakati. Pijem vodu i uživam u prekrasnom nebu, krajoliku i očekujem  da ćemo svi uspješno proći taj kao prvi dan ozbiljnog hoda, na po, kažu, lakom terenu. Nakon par sati svi smo umorni i Lunđu kaže da bi tu trebao biti drugi kamp al da idemo dalje da nam sutra ne bude preteško. Kad smo došli do Yama do (stijene, 4550m/nm) pretekli su nas naši goniči jakova, kuhar i njegov pomoćnik i jakići i dva konja. Mi tu ručale ono što nam je kuhar pripremio (zgodna kombinacija, slatkog i slanog). Hodamo dalje i izgleda kad dođemo na prijevoj da smo tu. E, nismo! Kad si kao na prijevoju ustvari vidiš da je to još jedan uspon i da treba još do spusta jer je kamp uz rijeku. I tako sve dalje i dalje, a kampa ni u vidokrugu. Hrvojka žuri da vidi gdje je to… Renea uz nju, a Rada, Iva i ja polako. Lunđu malo žuri, pa ga dozovem da nam pomaže, a kako ni sam nije siguran gdje je kamp, sve izgleda kao da nema kraja našem hodanju. Jedino je kuhar iskusan na tom terenu. On sve zna, al je daleko i već je sigurno spremio šatore i vrlo ukusnu juhu. I onda Hrvojka kaže: „ eno kampa!“. Lunđu pošalje dva konja da pomognu umornima. Rada ga je jako trebala, a ja sam sjela kad je već tu. Eto nas na prekrasnoj livadi uz rijeku gdje ćemo prenoćiti. Umorne smo i samo Hrvojka ima apetit. Ja sam pojela juhu i nešto malo tjestenine, čaj i to je to. Pa na spavanje jer sutra je teški dan.

Slijedi nastavak…