Gangaro, oaza za istraživanja sebe
Od 2000.godine, dolazim u tu, barem dva puta ljeti, oazu mira, tišine, uvida i svaki put dubljeg ulaska u sebe.
Sreća kad se kreće u subotnje rano jutro, kad sve susjedstvo spava, potaknuta je djetetom u meni koje jedva čeka izlazak u svijet koji ga okružuje. Moram odmah dodati da sve na tim putovanjima kroz svoju unutrašnjost nije savršenstvo. No, ono uvijek donosi dio koji nisam ni u snovima spoznala, pa ako ni zbog čega drugog, onda tamo putujem otvorenog srca da bi udahnula novu spoznaju o sebi ili svijetu koji me okružuje.
Promatrajući ostale putnike, vidim u njima strah od nepoznatog, nelagodu kako će se snaći u nepoznatom, i znam da nije vrijeme da ih tješim jer ionako ne razumiju što im pričam. Blokirani su svojim frustracijama. To je dobro. Postaju ih svjesni, pa će meni posao biti lakši.
No, razigrano dijete u meni i dalje je uzbuđeno kao da ide po prvi puta na prekrasni otok iz Kornatskog arhipelaga, Gangaro. Jutra su hladna, često maglovita i teško je prihvati, a da ne dozovem maštu, da me tamo čeka toplo, čisto i nepojmljivo bistro more. Već sam po trideseti put na putu u oazu samoistraživanja, gdje sam učiteljica, guru, tješiteljica, pomalo i majka, a mene najviše tamo veseli  istraživanje mojeg sadržaja. Uranjanje u sve što jesam, bez da sebi podilazim da jesam nešto ili netko tko je važan, nezamjenjiv…kad znam da sam na mekoći morske vode opuštena sretna žena.
Priroda koja tu uvijek nudi novo mirisom oplemenjeno iskustvo spoja sa prekrasnim oceanom općeg postojanja i mene kao malene njegove kapljice, koja zna da je to To i da je onda sve ostalo samo To, postojanje.
Darežljivost, nesebična predaja, potpuno prepuštanje su sve ono što je jedino moguće onog trenutak kad nakon pet-šest sati putovanja zakoračim na Gangaroško molo. Prvi sljedeći korak je presvući se u kupači kostim te zaroniti cijela, svjesna i sretna, u mekoću slanog mora…
Gangaro eto mene opet…,i opet…, i opet, tu!
Laku noć. Namaste. Tashi Delek. Ostani sretan s božanskim u sebi!
dmanola