Ovih dana su najdulje noći tijekom godine. Svi smo skloni zavući se u toplom krevetu i maštati o proljeću, dozivati ljeto i vjerujući u plodnu jesen, pa tako potjerati ove sumorne dane iz naših strahova od nepoznatog, kako bi sebi olakšati predrasude prema zimi. Očito je da pričam s aspekta osobe koja sada živi na sjevernoj polulopti.

Osim što nam je vani hladno, dan je kratak, mi podilazeći sebi, kao oduvijek razmaženom djetetu, smislili smo blagdane koji će nam dati iluziju da je sve uravnoteženo. I kao našu najveću dogmu, prizivamo obiteljske tradicije, religijske bajke u koje već stoljećima ne vjerujemo, ali ih ponavljamo od ranog djetinjstva, jer su nam zapisane u mozgu, kao apsolutne istine. Podržavatelji religijskog u nama, toliko su uporni, da smo svjesni izmišljenosti priče što su blagdani. No, mi ne dopuštamo sebi da, kao ni o svemu oko nas, promislimo gdje se krije Istina.

Moramo li biti toliko jadni da sebi pričamo bajke, kako bi tih nekoliko tjedana živjeli u iluzijama, da nas Bog voli. Kad smo izmislili Boga, da bi sebi stvorili lakši prolazak kroz sve prirodne katastrofe, bilo je to tada opravdano, kako bi utišali strah od nečega što te generacije nisu razumjele, a sada o tome pričamo kao o tradiciji. I dok smo odrastali, odrasli su nama nametnuli da u međusobnoj komunikaciji ne postavljamo suvišna pitanja, a što je to tradicija?.

Učimo djecu da im pokloni dolaze iz njima nedostupnih izvora, djed božićnjak, djed mraz, neki davno izumro svetac Nikola. Uz to, dodatno ih učimo, da očekuju darove jer su po klišejima tih istih tradicija, bili dobri, čitaj poslušni.

Godinama se pitam, kako smo tako nastrani, da svoju djecu od ranog djetinjstva učimo lažima, pa se čudimo da je dio njih stalno, iako su već odrasli, u iščekivanju darova od nepoznate energije…koje nema.

Darivanje je prekrasni običaj, kojim darovatelj potiče darovanog na novo iskustvo koje će u njemu pokrenuti odabrani dar. Darovatelj je nagrađen sjajnim iskricama iz očiju darovanoga, a darivan ulazi u radost primanja novog iskustva. No, tu se zna tko je darovatelj, a tko je darivan. I sve je jasno! Veselje pakiranja, dok istražujemo svoje spoznaje o darivanom, u nama stvara iskustvo ljubavi, radosti, prihvaćanja i nadasve povjerenja u onoga kojem dajemo odabrani dar. Trenutka kada darivana osoba s uzbuđenjem razmotava dobiveno, stvara energiju prihvaćanja svoje unutarnje vrijednosti, kad on razumije da ga je, dok je birao dar, darovatelj, beskrajno prihvaćao.

Razmjena u materijalnom svijetu, budi u nama potrebu da istražujemo i ostale razine darivanja. Uvijek je prvo u našem postojanju, rođenje, hrana, topli zaklon, a tek onda dolaze emocije koje sve to prate i otvaraju kanale duhovnosti. Ako dijete raste u harmoničnoj okolini koja podržava s radošću njegove temeljne potrebe, u njemu se razvijaju emocije, s kojim on onda lakoćom gradi svoju unutarnju sigurnost, a time postaje svjesno biće svoji prirodnih datosti. Onda mu nisu potrebne laži da bi si uljepšao život, koji mu je ionako skladan. Ne mora se moliti Bogu da mu pomogne, kad je samo od svojih odgajatelja naučio spoznati put dolaska do potrebnih situacija. Tada ono uči da je sposobno istražiti, naučiti i primijeniti naučeno. Tada su darovi dobrodošli da razvija svoju maštu, da stvara svoje uvide i da se raduj jer je sretno stigao u ovaj svijet.

A u svakodnevici ima svega, onog čemu se veselimo, ali i onog što nam je naporno, jer je to sve postojanje, gdje život lakoćom unosi posebnu radost, prihvaćanje, onih koji nas vole jer jesmo to što jesmo… Uzvraćanje ljubavi je Zakon prirodnog opstanka, gdje laž nema mjesta da opstane. Darivajmo, a i primajmo darove, kao energiju podrške i stvaranje osjećaja radosti i sreće obiju strana… sretno! Ostani sretna sa svojim cjelovitim sadržajem, Namaste