Kako smo putovale na Tibet i u Nepal, 2014, dio 2

Nastavak putovanja…

14.09.14. Nakon dobrog sna u toplom šatoru, i šalice čaja s malo meda, ćapate, hladnog tosta, krenusmo prema našem cilju prijevoju Shug La (5245m/nm). Hodam sporo, pijem vode i jako pažljivo gledam pred sebe jer tu nema staze. Samo je kamenje, mahovina, povremeno blato, potok. Svi hodamo sporo. Lunđu je sad sigurniji kuda idemo jer se očito s kuharom dogovorio. Kuhar je ovu stazu prošao barem stotinjak puta, a Lunđunu je to tek drugi ili treći put. Stalno smo uz rijeku Tsotup chu (rijeka) čija je dolini na oko 4350 do 4950m/nm. Hodamo satima ( oko 8 sati). Kilometraža koju prolazimo je oko 22km. Penjemo se 900metara, a spust do kampa je 400metara. Dolaskom na prijevoj ukazao se prekrasni pogled. Na sjeveru brda pod snijegom, a na jugo-zapadu, dva jezera kao dva bisera. Kad je trebalo preći rijeku Tsotup chu morale smo skinuti cipele i bosim nogama u hladnu rijeku. Nakon hoda koji je trajao satima  ulazak u rijeku je bilo sjajno osvježenje za umorne noge. Hrvojka, Iva i ja smo hodale uz vodiča…, dok su Renea i Rada u napuštenom nomadskom kampu čekale konje. Rada je već iskusna, a i Renea se brzo snašla. Jasno je da su nas prestigle i da smo mi malo zalutale, ali smo veselo-umorne stigle na odredište. Noćile smo uz rijeku. Kuhar nas je dočekao s toplom juhom. Nisam bila za večeru. Topli čaj mi je bio dovoljan. Rada je odmah legla.  A ja sam malo čavrljala s ekipom i potpuno umorna gotovo u trenu zaspala.

15.09.14. Obećali su nam jučer da će danas biti lagano hodanje. E, pa nije. Prvih pola kilometra još je to bilo tako. A onda krenuše stijene, usponi, neugodni spustovi. Prelasci preko rijeke. Nismo gazile kroz vodu, al smo teško prelazile preko brvna koji su povezivali dvije obale. Hodamo od Tsotup-chu doline do nomadskog kampa na oko 4400m/nm oko 6-7 sati, 25km, uspon je 200metara i spust oko 800 metara. Prolazimo preko prijevoja Chitu-la na oko 5100 metara. Ponovno prekrasni pogled. Kako se priroda poigra i stvori to što nas ljude uvijek ponovno zadivi. I niti jedna kamera ili fotić ne mogu uhvatit to što naše oko vidi, te prebaci u mozak gdje nastane spoznaja, zapis kako to izgleda. A tu na Tibetu priroda iz sekunde u sekundu mijenja svoje boje, neba, trave, cvijeća. Moraš uživati. Sono Dawa, pomoćnik kuhara, nosi Radu oko 7km.  A mi ostali polako uz rijeku, kamene, pa niz rijeku, kamene sve do kampa gdje smo susreli prvi put nekog tko nije iz naše ekipe. Tu živi nekoliko nomadskih obitelji sa oko stotinjak goveda, pretežito jakovi, nešto ovaca, koza. Opet nas je kuhar dočekao s najboljom juhom. Možda ona nije tako dobra, ali nakon cijelog dana hodanja tijelu je više nego potrebna. Uz čaj su nam dali i kekse da se okrijepimo. Rada je i dalje umorna. Teško joj je, al ne cvili previše. Zavukla se u šator i drijema. Mi se malo družili i čim je mrak nagovijestio da će pasti ja u šator na spavanje. Za sutra je najavljeno lagano hodanje…, ne vjerujem! Noćenje u 4.kampu

16.09.14. od nomadskog kampa do sela Nyangpo na visini od 4100metara, oko 5 sati hoda ; I bi tako. Puno zelenila, drveća, cvijeća, brzaka ali s mostovima…, zbilja lagana i ugodna šetnja. Rada malo hoda uz Lunđua i onda nas sustigoše jakići i konji, a onda ona na konja do kraja staze.  Dok smo još svi na nogama prošli smo uspješno i neugodnu stijenu. Te se spustili niz strminu punu gromada tako da se moralo jako polako i pažljivo da ne bude problema s nogama. Stigosmo u kamp, gdje nas dočekaše svi sretni i zadovoljni. Rada se odmara na suncu, ekipa slaže šatore, kuhar se odlučio napraviti svečanu večeru. Dovukli su pive. Mi imamo i nešto viskija, rakije. Trebalo je nazdraviti. Mogli smo još hodati…no, nikome se ne da. Sretna sam da je sve dobro prošlo. Svi smo dobro i zadovoljni jer je bilo jako naporno ali i jako lijepo družiti se s ekipom, prirodom i svatko sa sobom i svojim malim ili velikim ograničenjima…

Noćenje u 5.kampu.

17.09.14. Ujutro stigoše naši koferi, novi vodič  Sonam i vozač koji nas vode u daljnja istraživanja. Prvo nas je dočekalo istraživanje prvog Tibetskog samostana Samye koji je izgradio 33 Tibeski kralj Songstam Gampo. Samostan je rađen na tri etaže, Tibetski stil, Nepalski stil i Kineski stil. Sad je u rekonstrukciji. Zanimljiva građevina. Onda smo otišli u čisto kineski grad Tsedang. Puno je vojske. Smjestili smo se u hotel. A prije tog smo otišli malo u grad i kupili luk, paradajz i kruh da si složimo večeru. Popodne smo posjetili  Youbulkang utvrdu ( gdje je bio prvi kralj, dvorac na uzvisini),  Chanzu samostan- koji je pun uspomena na niz od 30 kraljeva, tu smo vidjeli i stupu koja je Tibetska kraljevska grobnica. Noćenje u hotelu.

18.09.14. Ujutro smo se okupili i foajeu hotela i svi zajedno smo otišli na doručak u drugi hotel. E to je bilo iskustvo. Nikad lošijeg servirunga, nedostatak minimuma čistoće, a da ne govorim o hrani, koja je bila nejestiva. Polako uz rijeku Brahmaputru za Gyantse. Došli smo do glečera koji je na 5670m/nm, pa do Tirkiznog jezera , pa u Lasce gdje se jezivo jede…ništa! Te do umjetnog jezera uz najveću hidroelektranu čija struja ne ostaje, ni kilovat, na Tibetu i predvečer eto nas do najveće utvrde gdje su Kinezi ušli 1949 uz pomoć Britanaca u Tibet, Gyantse. Sonam nas je odveo u sjajan restoran gdje smo dobro jeli i popili Lhasa pivo. I laku noć u hotelu srednje kategorije koji se zove Ye ti.

19.09.14. Tu je doručak standardno dobar. Pokupili smo stvari i u posjet Kumbum stupi, Phalkor Chode samostanu. Stupa je građena u Nepalskom stilu i zove se Stupa tisuću Buddha. Prolazeći kroz pojedine kapele unutar stupe može se naučiti sve o Tibetskom budizmu. Samostan je jako lijepo opremljen i prostorija gdje meditiraju je puna povijesnih činjenica. Dobrom cestom se vozimo uz polja ječma i plastenike do Shigatsea, drugog  po veličini grada na Tibetu. U njemu ima na stotine kineskih vojnika. Jako je moderno naselje. Malo smo se prošetale i onda u našem aranžmanu večerale sir, špek, paradajz, luk i čudni kruh. Hotel je ugodan, ali izvan starog dijela grada.

20.09.14. Nakon doručka srednje klase smo otišli u posjet samostanu Tashilumpu. To je središte Pancho lame. Sad tu živi 11. Pancho lama, koji je uglavnom stalno u Pekingu.  Oko njega ima puno čudnih priča. Tibetanci ga baš ne vole. Samostan je jako uređen i održavan ali i u njemu je sad malo monaha (svega oko 400) premda je građen za barem 3000. Nastavljamo dosta dobrom cestom do Novog Tingria. Kad smo stigli u grad otišli smo prvo u kupovinu potrebnih namjernica za večeru. Sonam nas je odveo u grad pa po trgovinama gdje su trgovci isključivo Kinezi. Mi njima atrakcija, a oni nama nerazumljivi. Tu je moguće vidjeti Everest, no oblačno je  i ništa od pogleda. U tom hotelu sam bila 2008. Tad je bio novi, a sad je solidno uništen. Raste uzbuđenje sutra idemo put Everest baznog logora. Dobro sam spavala.

21.09.14. Ujutro nakon doručka (solidan) prvo u Tingri po dozvolu za ulazak u Everest bazni logor, pa vrlo lošom cestom do Rongbuka. Satima smo se vozili, prošli pored Cho ou vrha koji se djelomično vidio, sa nadom da će se dvodnevno voženje lošom cesto isplatiti i da će Everest ili Qomoungma izroniti iz oblaka. Ulaskom u dio gdje trebaju posebne dozvole shvatili smo da Kinezi grade novu cestu i kažu da će 2015 u rano proljeće biti gotova. Posjetile smo samostan, snimile sve što se dalo. Jedan od rijetkih gdje se ništa ne naplaćuje. Tu žive tri monahinje i tri monaha. I ujutro ćemo malo poviti ak se bude dalo. Sad idemo do našeg hotela-šatora da se smjestimo i onda autobusom do 5200m/nm pa da ga vidimo. Nekad se tom cestom išlo pješice, a sad je to samo gradilište i može se samo autobusom. Stigle smo gore Iva, Hrvojka i ja u pratnji Sonama. Puše kao i obično, hladno je a Everest se skrio iza oblaka… no, blizu smo mu na oko desetak kilometara zrakom… Vraćamo se u hotel…i spremamo za spavanje. Sjecka se špek, luk i jedu krekeri, a i malo viskija i par boca Lhasa pive…., i na koncu čaj. Otišle smo umorne spavat. Rada i Renea nisu išle gledat Everest. Drma ih hladnoća. Zaspah ubrzo…svi smo u istoj sobi, nas pet, vodič Sonam i vozača li i vlasnik hotela. Čudan neki lik! Kupih od njega sjajne tirkize.

22.09.14. Ujutro Renea i Iva prve ustaju. Oblaci se razilaze i eto njega Everesta….Qomolungma!!! uživam ga promatrati. Fotkamo ga, doručkujemo nešto što nitko ne zna što je i polako prema samostanu. Tu kod samostana je super mjesto da se još jednom pogleda Qomolungma i doživi u punom sjaju. Monasi imaju jutarnji ritual. Jako su lijepi u tim svojim crveno-žutim odorama sa žutim šeširima kao krestama na glavi. Istom lošom cestom do Tingrija. Na pola puta se Čou Ou pokazao i to je poseban užitak.  Vozimo se prema granici. Dolazimo na prijevoj gdje smo sad zadnji put iznad 5000m/nm Lalung La. Spuštamo se kroz Himalaju. S desne strane nam je Šiši Padma još jedna vrh veći od 8000m/nm. Rada vezuje zastavice, kate jer je malo došla k sebi … Spuštamo se u Zangmu najdosadniji grad, koji ima samo jednu ulicu dugačku oko 30km, s dućanima, hotelima, bordelima. Tu se roba prekrcava iz Nepalskih kamiona u Kineske i obratno. Iz hotelske sobe promatram oblak i znam da će ponovno kiša. Tu uvijek pada kiša. Toplo je pa nije ni posebno neugodno. Odlučih rano na spavanje. Nelagoda me prima i šaljem simbole da sutra bez problema dođemo do Kathmandua.

23.09.14. Jutro je sunčano. Spuštamo se do granice. Veliki je red. Puno turista napušta Kinu-Tibet. Stali smo ured a Sonam se pokazao kao jako sposoban organizator. Čeka se otvaranje granice. Svi smo sretni i pomalo nervozni. Kako će proći završno druženje s Kineskim carinicima i pograničnom policijom. Sonam ulijeva povjerenje. Pokazalo se da zna dovoljno Kineskog jezika. Vlada opća gužva. Jedan od Ruskih turista nema ispravnu putovnicu i tako mi preko reda do carine. Dadoh Sonamu tips i pusu i još jednom hvala i mi preko. Pred mostom nas dočekaše pet Nepalskih nosača i neki čudni lik koji je imao poruku za mene. Opirah se nošenju kofera, ali on je insistirao i tako mi preko u Nepal. Čovjek nam uzme putovnice i odradi ulaznu vizu. I uz to mi doda: „S ovim vozilom se vozite 35km, a onda će vas dalje voditi drugi“.. Shvatih to kao nešto skroz neobično, ali i vozač kamioneta ponovi to isto. Nosači otraga s prtljagom, a nas pet s vozačem u kabinu. Gusto pakirane putujemo meni poznatom cesto. Vlada opća strka. Nitko ne zaustavlja vozilo osim na svako malo kontrolnim točkama gdje policija kontrolira putnike i prtljagu. Naš vozač je jako dobar s policijom i mi dosta brzo napredujemo. Ništa od gledanja vodopada, visećeg mosta…samo jurišamo niz padinu. Kao i obično pada kiša, al se smiruje. Izbija sunce. I mi stigosmo do te točke, 35km. A kako dalje? Svi u glas : „Pješice! Nosači će nositi prtljagu“. Sad mi je jasno zašto pet nosača i zašto su neophodni. Dan ranije je 250 ljudi otišlo u bujici u veliko novonastalo jezero. 12km ceste nema. Hodamo po stazi koju su složili drugi jer je to jedina veza Kina-Nepal. Hodamo i sve imamo dobre cipele. Malo kamenje, malo blato, malo gori, malo doli i zvizdan! Hodamo oko jedan sat. I eto ceste. Niz vozila svatko čeka svoje putnike. I ja se nadam poznatim licima. I gel ispred mene vodič profesor matematike koji je bio s nam 2010 i vozač koga smo prije zvali Buddha, jako draga i strpljiva osoba. Još malo hodanja i ulazak u klimatizirani kombi do prvog restorana da se okrijepimo od svih uzbuđenja. Restoran jako uredan, hrana super, voda, čaj i čisti wc. Koji komfor. Uživamo.  Svi smo sretni i spremni za polazak u Kathmandu. Nazvala je Sirijana da čuje kako sam i ostali. Bila sam tako sretna da joj mogu reći da smo svi dobro i veselo. I Rada je dobro!  Putujemo do našeg hotela i onda tuširanje i lagana šetnja do Tamela da pojedemo večeru u restoranu Veliki Trbuh. Tu smo mi u hotelu Shanker, jupi!. Sutra u Pokharu!

24.09.14. Vozač Buddha je na vrijeme stigao i vozi nas poznatom cestom. Kao i obično tu je gusti promet. Ide se polako. Čavrljamo i odmaramo se od svih uzbuđenja. Veselim se odmoru i dobroj hrani i smještaju i bazenu…kupat ću se!

25. 09.14. Istraživanje grada Pokhare i okoline. Dogovorih se s vozačem da nas odveze u Tibetski izbjeglički kamp. Tu sam sretna d se vidim s Tibetancima, kupim zgodne suvenire. Volim se družiti s njima. Šetnja nakon posjeta kampa i onda ručak u Plešućem mjesecu. Talijanska kuhinja sa zbilja dobrim specijalitetima, i San Migguel pivom.  Popodne odmor i onda opet šetnja i kupovina pashmina i ostalog po izboru. Pada kiša!

26.09.14. Slobodni dan za istraživanje: jezera. To je drugo po veličini jezero u Nepalu. S prozora hotelske sobe vidi se Anapurna.  Šetnja po gradu, kupovina i neizostavna kiša. Lijevala je oko četiri sata. Iva i ja smo u malom kafiću pile čaj i uživale u miru. Skoro plivajući smo se vratile u hotel na domaće proizvode, špek, sir, paradajz i to!

27.09.14. Jutarnja šetnja. Još malo kupovine, dobar ručak i oko 13h polazak za Kathmandu. Počeo je festival Shive. Neopisiva je gužva. Došli smo 18km ispred Kathmandua kad je krenulo, mic po mic… Vozili smo se tih 18km više od 3sata. No , bilo je dobro raspoloženje. Sretno stigosmo u naš hotel. Jako ga volim. Posebno poslugu.

28.09.14. Nakon obilatog doručka, otišle smo na Durbar trg da vidim mog zlatara. Nema ga! Vjerojatno j eu Indiju kod familije. Srela sam moju prijateljicu mršavicu uličnu trgovkinju koju zovem Mama a i ona mene Mama. Kupih još zdjela, raznih suvenira, te uz dobar ručak na krovnom restoranu do hotela. Nakon malo odmora, okupah e u bazenu. Oko 19h došla je Srijana da se pozdravimo i da donese suvenira za putnice. Nakon toga večera uz pivo i radost da se sutra putuje.

29.09.14. Jutarnji let u 7h i 45min za Istambul. Proveli smo i 5 sati na Istambulskom aerodromu i za Zagreb u večernjim satima (u 19h i 30min) točno na vrijeme.

Dubravka