Moj prvi susret s Kopan samostanom, koji je smješten oko tridesetak kilometra izvan Kathmandua, dogodio se 1996. godine kad sam po prvi put išla na Tibet . Tad smo moj prijatelj Mirek i ja tamo krenuli da bi susreli s Lama Zopom, a uspjeli smo se družili s Lama Dordjijem-prevoditeljem. Za mene je taj susret bio važan, jer me je lama tad uvjerljivim glasom zamolio da odlučim učiti druge ljude sreći i radosti življenja. Tad sam znala samo reijki drugog stupnja i nisam u sebi imala potrebu mijenjati svoju inženjersku profesiju u učitelja neke od tehnika relaksacije.
I svih tih godina često sam se sjećala te naše komunikacije. Svaki puta kad bih došla u Kathmandu neizostavno sam sve svoje prijatelje vodile u Kopan samostan. Stalno sam tamo nešto tražila, a da i sama nisam bila svjesna, što je to.
Samostan se iz godine u godinu razvijao, dograđivao, uređivao i bio mi sve više privlačan. Svaki puta u meni je tinjala ideja da tu provedem neko vrijeme. Za vrijeme moje svake posjete u vrtovima samostan sam viđala dosta zapadnjaka koji su tu bili kao posjetitelji, istraživači Tibetskog budizma.
- godine, pokušala sam ponovno krenut put Tibeta, no nije se moglo skupiti dovoljno putnika da bi se put realizirao. Pomalo razočarana činjenicom da neću još jednom posjetiti Tibet, sam s prijateljicom odlučila da možda odemo samo u Nepal i tamo nešto istražujemo. Sjetih se Kopan samostana. Na njihovoj internetskoj stranici smo pronašle tečaj o istraživanju procesa umiranja s aspekta Tibetskog budizma. Odlučile smo se prijaviti i odmah dobile odgovor da nije moguće ići na taj tečaj ako nismo savladale temelje Tibetskog budizma. Nađosmo nas dvije da sev u Pokhari u samostanu, preko vikenda mogu naučiti temelji Tibetskog budizma. Ugovorismo i to i sve je bilo složeno. Sad je ostalo kupiti aviokartu i mi na putovanje.
I onda dođe kobna subota kad se dogodio katastrofalni potres u Nepalu i kad je poginulo oko 10000 ljudi, porušeno stotine kuća. I što učiniti!? Odustale smo od putovanja. Skupila sam nešto novca pomoći nastradalom nepalskom narodu. I jasno odložila sve što je te godine bilo vezano uz Nepal i Tibet.
Dolazio je kraj godine. Tad kao i obično organiziram za majstore reiki tehnike, meditacije kreiranje planova za nastupajuću 2016.godinu. Dok oni slažu svoje planove, slažem ih i ja. I na listu upisah, da ću krajem ožujka u Nepal u Kopan samostan na tečaj za Istraživanje Tibetskog budizma. Tijekom veljače odoh na njihovu stranicu, i primi me tuga. Otkazali su sve tečajeve jer Indija je prekinula dostavu nafte i benzina, pa je nemoguće kretanje po Nepalu. Upitah moju prijateljicu Srijanu, kakva je realna situacija. Ona me je utješila, s izjavom, da će se situacija složiti i da će gorivo krenuti u Nepal krajem veljače. Prvih dana ožujka odoh ponovno na stranicu samostana, i gle, oni otvorili rezervacije za tečajeve. Prvi je, Istraživanje Tibetskog budizma, koji počinje 25.3. i traje do 4.4.2016.
Sve u meni je zaigralo i odoh na internetsku stranicu aviokarata da si rezerviram let, pa da mi Srijana pronađe hotel (a to je za mene u Kathmandu uvijek Sanker) i da rezerviram moje sudjelovanje u tečaju. Sve sam to složila u dva dana i bilo je jasno da ovog puta putujem. Svi su me pitali, tko ide još s tobom, a moj jednostavni odgovor je bio: Ovog puta vodim samo sebe!
To je bila najbolja odluka. Po dolasku u samostan, osjećala sam se kao da sam došla doma. Na samom tečaju , slušajući predavanja, putujući kroz meditacije, sve se složilo tako da sam iz dana u dan sve više razumjela sebe i moju otvorenost k tibetskom budizmu. Smjestila sam se u zajedničkoj sobi. Bilo nas je 16 žena iz cijelog svijeta. Svaka je došla iz svojeg osobnog razloga, a oni su bili tako različiti da bi se na prvi pogled moglo zaključiti, da smo skoro sve na krivom mjestu. No, svakim danom sve sam više razumjela da je svaka od nas dobila baš ono što je tražila.
I sad da se vratim na moje iskustvo, kako je istraživanje tibetskog budizma ustvari, bilo moje istraživanje mene same i mojih dosadašnjih spoznaj o meni i svijetu koji me okružuje. Da bih opisala što se sve događalo dok sam prvo sebi podilazila, kao ja znam puno o tibetskom budizmu, pa kao samo slažem puzzle, do toga da sam naučila ulazit u prazninu bez da sebi išta tumačim zašto i kako. Naučila sam ući u svaki odnos i vidjeti što je to za mene. Naučila sam da je došlo vrijeme potpunog prihvaćanja svih oko mene onakvih kakvi oni jesu jer samo tako mogu doprijeti do njih, a i pustiti njih do mene. Naučila sam da bezuvjetno volim i da kad jednom osvijestiš ljubav prema nekom, da je to, to! I da se ta ljubav može pretvoriti u bilo koju varijantu odnosa, ovisno o situacijama kroz koje odnos prolazi, ali emocija ljubavi je stalna.
U meditacijama sam na žalost dosta često i kod sebe prepoznala potrebu, da se povezujem, posebno u dugotrajnim odnosima u vezanost, mentalno druženje, a to je u meni stvaralo osjećaje očekivanja, nadanja, da će ta osoba ipak jednom vidjeti da je to ono što ne bih željela da se događa. No, kad sam se oslobodila vezanosti, naučila sam da će sve biti tako kako jest, a da ja mogu samo iz toga što je nešto tako kako jest, uzeti to ili pak ostavit to. Oslobađanje vezanosti jedino je moguće svjesnim čišćenjem uma. To se čini, barem desetominutnim svjesnim disanjem, i nakon tog svjesnim istraživanjem što jest!? ostalo u meni nakon tako dugog svjesnog disanja. Ako nije sve u mojem umu čisto da bih osvijestila spoznaju, nastavljam s disanjem. Dok dišem istražujem što se događa u unutarnjem sadržaju i počinjem razumjeti da sam u interakciji s drugima, ali da je vezivanje često bilo povezano s iskustvom, koje prvenstveno treba otpustiti jer smo se i osoba i ja u međuvremenu promijenili.
Ono što nas drži u Samasari, svijetu koji je naša iluzija, a ne stvarnost, je strah od odbacivanja, napuštanja, zapostavljanja, no, ulazeći kroz svjesno disanje u čistu realnost, sve je to naučeni strah od smrti.
I dok smo četiri puta meditirali na smrt, umiranje, odlazak iz ovog tijela, prihvatila sam da je jedini cilj svakodnevno dok jesam u tijelu, uživati u životu, puniti ga radošću i otpuštati patnju kao najveći razlog zaustavljanja razvoja čovječanstva. Naučili su me da oslobađanjem od patnje sebe i svih oko sebe, mi rastemo u sreći i tad postajemo stvaratelji, kreatori koji osiguravaju rast svemu što nas okružuje.
Ako si stalno postavljamo pitanja: A kako onda postoje ratovi?, monstrumi?, tuga?, patnja?, mi tad u sebi tražimo ispriku da ostanemo u Samasari jer nam izgleda sada nije dovoljno loše da bismo nešto pokrenuli.
Odlučila sam, posebno tijekom dva dana potpune šutnje uz intenzivne meditacije, da više nema isprike u meni, za činiti ono što moja nutrina, uvidi, svijest, um, spoznaju. Odlučila sam i da nema isprike što se tiče redovnih meditacija jer kao žuri mi se, moram nešto izvanredno učiniti, pa ću poslije od meditirati. Ne, prvo ću od meditirati, pa ću onda vidjeti što to jest i donijeti odluku kako s time najpovoljnije za mene ili nekog za koga to nešto činim. Naučila sam da kad sam potpuno svjesna situacije, odnosa, akcije, tad sam spremna i učiniti ono što je optimalno da bi se to što je predamnom razriješilo, ostvarilo, pokrenulo onako kako Svemir, Univerzum, Um znaju da treba. Tada su očekivanja, vjerovanja, improvizacije postrani, a događa se ono što stvarnost zna da je dio općeg razvoja.
Naučila sam i da nema dobrog ili lošeg, da nema pozitivno ili negativno. Sada znam da sve što nastaje ima svoj uzrok i mogućnost postojanja. Sve što se ikad pojavilo na svijetu otkad postoji Univerzum, u nekom trenutku je pokretač, u nekom drugom je usporivač, a u nekom, recimo, trećem je zaustavljač svega što se kreće. No, nitko nikad nije zaustavio opće kretanje i razvoj u Svemiru. Netko ponekada uspije preusmjeriti neko kretanje, pa onda većina u općem postojanju, vjeruje da se nešto promijenilo u tom nekom smjeru kad sve izgleda da je nastalo nešto potpuno Novo. No, s aspekta Zemlje ili još šire Univerzuma, to su kapljice koje oni niti ne vide.
Ali, kako mi ljudi živimo do stotinjak godina, za nas su te promijene tako dramatične da smo spremni cijeli život biti u Samsari kako bi izbjegli suočavanje sa stvarnošću. Univerzum se kreće i stvara nove oblike i nastaju nove mogućnosti stvaranja za nas Novih svjetova i tad mi vjerujemo da smo važni i da mi kreiramo što će se događati na Zemaljskoj kugli. No, opće postojanje to čini i s nam i bez nas. Mi možemo samo mijenjati i stvarati mikro svjetove, koji nastaju i nestaju s našim rođenjem i našom smrću.
Kad dođe dan nestajanja pojedinca, njegov svijet nestaje. Njegova Samsara gubi svojeg hranitelja. Ona se istopi i pređe u Samsaru osoba koje su uz njega bile vezane, jer prema tradiciji čovjekovog načina, taj prijenos je nasljedstvo koje se ne smije ignorirati, pa i kad je potpuno prevaziđeno od općeg stanja svijesti. Zato se ljudi vrte u krugovima, uvjeravajući sebe da je nešto bilo oduvijek i da zbog toga mora biti vječno prisutno. Zanimljivo je kad pogledaš u povijest (gdje ima milijuni neistina) kad je oduvijek počelo, pa se iznenadiš da je ta neka tradicija kojom te blokiraju, ustvari nastala prije desetak godina…ili možda koju više. A i to je jedan od razloga što ti ne daju da se prepustiš samorazvoju , nego ti nameću Gurue, Učitelje, Odgajatelje i svetost tvojih roditelja. Svima pa i tebi je jasno da bez njih ti ne postojiš. Ali oni su samo ljudi i ti ih voli i cijeni njihov napor da se pojaviš u općem okruženju. No, ne zaboravi nastavi živjeti svoj život jer je to jedino moguće, ne kopirajući njihov, njihove tradicije, dogme, vjerovanja.
Kad su mi objašnjavali o reinkarnaciji, nisam još sa sobom raščistila da se ona uvijek pojavljuje nakon što je netko umro. Više sam sklona da to nešto što neki zovu duša, um, svijest odlazi u Svemir, gdje se transformira u razne oblike koji se onda pojavljuju na nekim novim mjestima. Uspjela sam meditirati na energije različitih ljudi od kojih su neki umrli, neki su živi, i naučila da su svi oni prisutni u općem postojanju. I da je moguće spoznati što su oni i tako primijeniti njihova znanja na moj samorazvoj. Za to je potrebno povjerenje, strpljenje i upornost u otvaranju svih mojih receptora i temeljno svijesti. I jasno svakodnevno čišćenje uma od svih nagomilanih šumova.
Zato sam uvjerena da je najveći usporivač sadašnjeg razvoja čovječanstva opća zagađenost prostora šumom informacija koje to nisu. Znam da je Internet mnogima otvorio vrata svijeta i spoznaja. Znam da su mediji novine, radio, televizija mnoge pokrenuli da iz svojih malih sredina krenu u veliki svijet. Ali isto tako znam, da u milijunima informacija koje se proglašavaju Istinama, nema ni malo Istine, nego su to pakirane Samsare koje pojedinci, vlasnici medija, šalju da bi zadržali tu svoju kratkotrajnu moć nad ostalima. I kad umru, sve se to rasprši kao balon od sapunice, a oni postaju negacija svemu što su htjeli stvoriti, pa se njihovi nasljednici pokolju oko materijalnih dobara, a krugovi dogmi se zavrte…
Pričajući s energijama koje susrećem družeći se s njima u snovima, meditacijama ili u realnom životu, razumjela sam da je došlo vrijeme kad se oni koji vladaju materijalnim svijetom, rukama i nogama, bore protiv samorazvoja, pa onda omalovažavaju sve spoznaje koje se događaju u pojedinim meditativnim istraživanjima. Kad netko ode na takav desetodnevni tečaj, većina ga gleda kao hrabru osobu koja je odlučila ući u samospozanju ili pak neozbiljnu osobu koja kao znanstveno odbacuje jer je odlučila učiti o Tibetskom budizmu. I kad sad pogledam što se dogodilo u meni nakon tečaja, znam da još čvršće sijedim u znanstvenom pristupu prema svemu, a to znači da moram to nešto istražiti, naučiti, razumjet, da bi tome vjerovala ili to primijenila u realnom svijetu.